Kad Gospodin dozna da su farizeji dočuli kako on, Isus, okuplja i krsti više učenika nego Ivan -

iako zapravo nije krstio sam Isus, nego njegovi učenici -

ode iz Judeje i ponovno se vrati u Galileju.

Morao je proći kroza Samariju.

Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu.

Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura.

Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: "Daj mi piti!"

Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane.

Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima.

Isus joj odgovori: "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive."

Odvrati mu žena: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa?

Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?"

Odgovori joj Isus: "Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti.

A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni."

Kaže mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati."

Nato joj on reče: "Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo."

Odgovori mu žena: "Nemam muža." Kaže joj Isus: "Dobro si rekla: 'Nemam muža!'

Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla."

Kaže mu žena: "Gospodine, vidim da si prorok.

Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati."

A Isus joj reče: "Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu.

Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova.

Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac.

Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju."

Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve."

Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!"

Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: "Što tražiš?" ili: "Što razgovaraš s njom?"

Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima:

"Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?"

Oni iziđu iz grada te se upute k njemu.

Učenici ga dotle nudili: "Učitelju, jedi!"

A on im reče: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete."

Učenici se nato zapitkivahu: "Da mu nije tko donio jesti?"

Kaže im Isus: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo.

Ne govorite li vi: 'Još četiri mjeseca i evo žetve?' Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu.

Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju.

Tu se obistinjuje izreka: 'Jedan sije, drugi žanje.'

Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov."

Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: "Kazao mi je sve što sam počinila."

Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana.

Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi

pa govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta."

Nakon dva dana ode odande u Galileju.

Sam je Isus doduše izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju.

Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdana. Jer su i oni bili uzišli na blagdan.

Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu.

Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sina jer već samo što nije umro.

Nato mu Isus reče: "Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!"

Kaže mu kraljevski službenik: "Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete."

Kaže mu Isus: "Idi, sin tvoj živi!" Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode.

Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi.

Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: "Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica."

Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: "Sin tvoj živi." I povjerova on i sav dom njegov.

Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju.